Sportske novosti, naš jedini sportski dnevni list, objavio je u subotu, 1. kolovoza, veliki razgovor s našim Matejom Metkovićem, koji je nakon završetka studija stanične i molekularne biologije u Bostonu odbio, kako se ističe, primamljive ponude za posao u Sjedinjenim Američkim Državama radi veslanja, ali godinu kasnije prisiljen je vratiti fokus na potragu za poslom.

Donosimo cijelu priču koju potpisuje Renata Beluhan, jedna od urednica Sportskih novosti: Matej Metković ima 25 godina i više od pola života je u sportu. Rođen je u Dubrovniku u kojem je vaterpolo više od sporta, ali loptanje u vodi nikad nije bio njegov izbor…

– Moja ljubav prema moru je bila veća nego prema bazenu. Probao sam malo judo i nogomet, no to je kratko trajalo.

Za razliku od veslanja. Bila je to ljubav na pri pogled i ljubav za cijeli život.

– Već sam 13 godina u veslanju, došao sam s prijateljima i kad sam prvi put sjeo u čamac svidjelo mi se.

Njegov klub je Neptun, mali klub koji radi u puno težim uvjetima nego neki drugi veslački klubovi u Hrvatskoj, ali kad imaš ljude koji vole to što rade i znaju svoj posao onda rezultati dolaze usprkos svih „minus“ koji im otežavaju život.

– Mi nemamo veslačku stazu kao primjerice klubovi u Zagrebu, ali ja toga iskreno nisam bio svjestan, niti sam primjećivao što sve nemam u odnosu na neke druge veslače. Radio sam ono što sam volio, dolazio iz dana u dan na treninge, družio se s prijateljima… Trener Pavo Bečić i tajnik kluba Maro Kapović daju sve od sebe da veslači uživaju u ovom sportu, oni su veliki, veliki entuzijasti.

Toplina s kojom Metković govori o ljudima u svom Neptunu s pravom im može biti jednaka satisfakcija kao i rezultati koje ostvaruju njihovi sportaši. Iako iz malog kluba, izvan „središta zanimanja“, Matej i njegovi treneri radili su odličan posao pa je on svojevremeno kao član juniorskog osmerca osvojio europsku broncu, a na juniorskom SP-u također u osmercu bio je treći u B finalu ili ukupno deveti. Otvorilo mu je to i vrata prema SAD-u…

– Na ta prvenstva dolaze i treneri sa sveučilišta u SAD-u i traže kandidate za svoje posade. Nekoliko njih mi je ponudile uvjete u kojima sam mogao steći i obrazovanje i nastaviti veslati, a u Hrvatskoj nema takve veze između fakulteta i sporta.

Matej je želio oboje, vrhunsko obrazovanje i veslanje, a između ponuda koje je dobio odlučio se za Northeastern University u Bostonu. Zašto baš za Huskiese?

– Zato što imaju odličnu kombinaciju onoga što sam želio, veliku kultura veslanja i odličan obrazovni program. Razmišljao sam između inženjerstva i znanosti, tijekom prve godine ti daju mogućnost da istražiš različite smjerove i onda se odlučiš i ja sam se odlučio za staničnu i molekularnu biologiju. Kod odluke je pomoglo i to što ovaj fakultet omogućuje i godinu dana radnog iskustva što je jako bitno kad se traži posao.

Odmah po završetku fakulteta to se potvrdilo i u Matejovom slučaju, jer odmah je dobio ponudu za posao u kompaniji u kojoj je radio dok je studirao. Iako ga silno zanima ono što je studirao, iako želi napredovati u struci, Matej je ipak odbio ponudu i odlučio se za – neizvjesnost. Odnosno, za veslanje i povratak u Hrvatsku.

Naivna odluka? Ne, Matej je bio svjestan da bira neizvjesnost, ali nije želio odustati od sebe.

– Uložio sam jako puno u veslanje i htio sam pokušati u sportu ostvariti ono što sam sanjao. Odbio sam ponudu za posao, vratio se doma i posvetio se veslanju. Studirao sam ono što sam volio, ali prevagnula je ta moja ljubav prema veslanju i prema domu, a vjerovao sam i vjerujem i sad da ako se trudim i radim u poslu će uvijek biti prilike za povratak. Za posao nije kasno za godinu ili dvije, a da sam ostao u SAD-u odmah nakon faksa s veslanjem bi bilo gotovo.

Godinu dan kasnije i dalje mislite da je to bila dobra odluka?

– Da. Nikad ne žalim zbog odluka koje sam donio. I opet bih donio iako, iskreno, nisam očekivao neke stvari.

Neke stvari u hrvatskom veslanju…

– Mi imamo samo nekoliko ljudi u seniorskom veslanju i to je veliki problem. Mala smo država, uvjeti nisu najbolji, teško je nastaviti u nekom trenutku kad ne možeš dobiti pravu podršku i puno veslača se onda odlučuje za ono u čemu će si osigurati egzistenciju, ono za što je studirao.

Matej je po povratku sjeo u dvojac na pariće s Lukom Baričevićem i ta je priča dobro krenula. Toliko dobro da je Nikola Bralić ocijenio da tu ima potencijala, da imaju dobre brzinu i da se isplati u njih uložiti. Uostalom, ovog proljeća do prekida aktivnosti zbog koronavirusa Metković i Baričević su trenirali u Zagrebu i sparirali Sinkovićima. U međuvremenu je Matej na PH na ergometrima u veljači bio drugi, iza Martina Sinkovića, a jedino su njih dvojica ostvarila vrijeme ispod 6 minuta.

– Puno nam je značila ocjena Bralića i ulijevala nam je nadu da smo na dobrom putu.

U tom je trenutku izgledalo da Matej nije bez veze odgodio „američki san“ i da cilj – izboriti olimpijski nastup kroz kvalifikacijsku regatu u Luzernu nije nedohvatljiv, a onda se sve srušilo…

– Luki se dogodila ozljeda i morao je odustati od veslanja.

Matej se zbog koronavirusa morao vratiti u Dubrovnik, a nakon što su mjere popustile više nije imao s kim veslati u dublu. I nema još uvijek pa vesla sam u Dubrovniku i premda se još uvijek nada da bi se moglo pronaći rješenje sve manje vjeruje u to i okreće se u drugom smjeru…

– Trenutačno sam više orijentiran prema poslu i šaljem ponude širom Europe.

Znači li to da ste odustali od ambicija u veslanju?

– Ja bih želio nastaviti, ali nema veslača s kojima bih mogao raditi, to je problem. Nisam još potpuno odustao, ali… Ja sam se trudio i radio, drugo ne mogu, ne mogu stvoriti ljude oko sebe.

Čuli smo od izbornika da postoji mogućnost slaganja nekog četverca za seniorsko EP u kojem biste veslali s braćom Lončarić?

– Čuo sam i ja, ali opet fali četvrti.

I tu je Matej stao, ali svi koji imaju imalo doticaja s veslanjem znaju u čemu je problem. Ovo je sport koji posljednjih deset godina prema van nudi sliku velikih uspjeha i medalja, od četverca na pariće pa onda braće Sinković i Damira Martina, ali iza te sjajne fasade su temelji koji počivaju na entuzijastima po klubovima i mladim veslačima od kojih mnogi ne ispune svoje potencijale jer odlaze iz veslanja onog trenutka kad moraju izabrati između sporta i života.

Da, fasada je doista sjajna, ali iza nje je kuća bez kvalitetnih stepenica i izgrađenih katova. A neće ni Sinkovići i Martin biti vječno tu.

DUBROVAČKA PRIČA Na vodu u 6.30 prije nego brodovi stvore gužvu

Kako je to veslati u Dubrovniku i gdje točno održavate treninge na vodi?

– Klub je u Lapadu i onda krenemo prema Rijeci dubrovačkoj, prema marini. Izlazimo na treninge u 6.30 prije nego postane prometno i vjetrovito i treniramo koliko nam brodovi dopuste. Uvjeti su loši, ali u klubu doista rade sjajni ljudi i stručnjaci i svake godine iza mene imamo veslače po mlađim reprezentacijama. Ti ljudi doista daju sve do sebe i zbog tih ljudi sam i napravio sve ovo dosad u veslanju i zbog njih sam još uvijek u ovom spotu.

AMERIČKA PRIČA Treniraš 4 sata, istuširaš se i onda trener kaže ‘nije bilo dobro, vraćajte se u čamac’

Kako su izgledali treninzi u SAD-u?

– Vrlo su slični onima koji se mogu vidjeti u američkim filmovima, otprilike s parolom „što te ne ubije, to te ojača“. I dugo traju, po 4-5 sati, na rubu iživljavanja. Recimo, znalo mi se dogoditi da se nakon nekoliko sati treninga istuširamo, odjenemo i dođe trener i kaže „nisam zadovoljan, vraćate se na vodu“. Znali smo trenirati i na -7 stupnjeva Celzijusovih, jer oni žele iskoristiti svaki dan na vodi. I praktično svaki dan se ljudi rangiraju i prema tome ulaze u najbolji brod.

Nije to bilo lako izdržati?

– Nije, ali ja sam imao sreću što sam imao odlične i obrazovane ljude u Neptunu pa sam mogao procijeniti što se dobiva ili ne nekim treninzima. Američki treneri su svi jako ambiciozni, rade sve što misle da treba, a kad se netko ozlijedi u Americi se ne brinu previše, imaju široku bazu i uvijek ima netko tko će zamijeniti onoga tko je otpao. Čak neki treneri kad nema ozljeda kažu da se ne radi dovoljno dobro. Znalo je biti zeznuto, pogotovo kad se skupi i učenje i treninzi, a treneri se ne zamaraju s time, daju ti svoj program i kažu snađi se kad ćeš obaviti trening. Ali neke od tih stvari grade karakter iako možda nisu baš donosile poboljšanje u veslanju.

Ispada da se ovdje kvalitetnije trenira?

– Neki bi možda očekivali da je to u SAD-u na višoj razini što se tiče treninga, ali tamo se više gleda kolektiv nego pojedinac i u mnogo toga si prepušten sebi, recimo kod ozljeda je principu snađi se sam.

Koji su vam bili najveći uspjesi tijekom veslanja za fakultet.

– Osvajanje Head of The Charles regate u klupskom osmercu i kad sam bio na prvoj godini bili smo 2. u poretku osmeraca na Istočnoj obali, samo nas je Yale dobio. Na na državnom smo bili ukupno šesti.

Iskustvo za cijeli život, ne samo veslačko.

– Definitivno. Ima puno studenata iz različitih država, po 7-8 u timu pa se razmjenjuje i puno priča kako se radi u drugim državama. I da sad biram, ponovo bih izabrao odlazak u SAD. Ne samo zbog obrazovanja, nego dobiješ drugu perspektivu, možeš objektivnije gledati na neke stvari, usporediti dobre i loše stvari života i tamo i ovdje. Izgradiš se kao osoba.