Neptunu sam pristupio 1959. godine. Zatekao sam ekipu četverca koja je te godine nastupila na regati u Zagrebu. Vinka Gujinu, Rikarda Rossetija, Marka Pehara, Đura Testena i Maria Čaletu, koji je bio kormilar. Neki iz te starije generacije su pohađali Nautiku i, kad su završili školovanje, pošli su navegavat. Inače, kad bi se završavala srednja škola, Nautika ili Gimnazija, odlazilo bi se na studije ili ukrcavalo na brodove, pa je ekipa veslača Neptuna formirana od pridošlih članova. One koji su sa mnom došli u klub trenirao je najprije Tomo Radonić, a poslije njega Pero Dender – prisjetio se svojih prvih dana u Veslačkom klubu Neptun gospar dr. Stijepo Raguž, koji je 1963. otišao u Zagreb studirati stomatologiju, a kad se vratio nastavio je djelovati u klubu ne kao veslač, već kao član uprave. Predsjednikom kluba je postao 1975. godine.
- Izabran sam s primarnom zadaćom da klub izvučem iz stagnacije. Formirao sam novu upravu tako da sam članove ‘vrbovao’ i na mojoj stomatološkoj stolici ako ne bi pomoglo verbalno uvjeravanje da se prihvate te dužnosti, rekao bi im u šali da mi ruka sa svrdlom počinje drhtati i oni bi brzo pristajali… Poduzimali smo raznovrsne akcije. Neke brodove nam je kupila Atlantska plovidba. Tadašnji tajnik Atlantske plovidbe Kristo Memed došao je na ideju da se Neptunu pokušaju nabaviti novi brodovi u suradnji s Nautikom, kao rekvizit za školsku nastavu, čime bi se izbjeglo plaćanje carine i poreza. Kako sam 1979. godine stupio na radno mjesto profesionalnog predsjednika Općinskog sindikalnog vijeća, a kako se zbog preuzetih obveza nisam više mogao dovoljno posvetiti Neptunu, izabrana je nova uprava. Djelovalo je u Neptunu više zaslužnih ljudi, ali bih posebno istaknuo Ivicu Grgića. On je bio u pravom smislu ‘duša kluba’ i realizirao je sve njegove najvažnije aktivnosti, veslao je s nama, poslije bio trener, te radio kao neumorni šef tehničke službe.
Pričajući o svojim počecima prisjetio se kako su se nakon Denderova odlaska okupljali sami, te veslali rekreacijski dok rukave nije zavrnuo Vlaho Banović.
- Nakon Banovićeva dolaska ozbiljnije smo trenirali, pa je 1963. godine Neptun nastupio na prvenstvu Hrvatske u Puli. Tad sam s Ivom Katićem osvojio treće mjesto u dvojcu s kormilarom Josipom Miljanom.
Sjetio se kako su brodovi bili uglavnom stari, kako su u TUP-a dobivali materijal za zakrpiti rupe na njima, kako bi se, kad nije bilo trenera, okupili sami te veslali do izvora Rijeke dubrovačke i u uvali Zaton. Ostalo mu je u sjećanju veslanje na Novu godinu.
- Dok smo po lijepom i mirnom vremenu veslali u četvercu, izlazeći iz zatonske uvale, iznenada je naišao ratni brod, koji je pravio vrlo visoke valove. Nemoćno smo gledali kako nam se valovi primiču i kad su nas zahvatili kod samo rta Bat, četverac je napuknuo, te smo se prevrnuli. Uspjeli smo isplivati i izvući oštećeni brod na stijene. Srećom, ubrzo je naišao brod Jedriličarskog kluba Orsan, vozio ga je Ivo Šoletić, pa smo na palubu Orsana ukrcali oštećeni brod, a mi smo se naguravali u štivi oko pogonskog stroja da se bar malo ugrijemo. Nakon pristajanja u Orsanovoj lučici, jako nam je godio vrući čaj kod dunda Nika Radovića… – ostalo je zabilježeno u monografiji Veslačkog kluba Neptun i ta anegdota, koju je ispričao dr. Stijepo Raguž, koji je zauvijek zaklopio oči na Novu godinu 2022. godine.
Gospar dr. Stijepo Raguž je bio dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja Dubrovnik.
Počivao u miru Božjem.